208 strana, broš. povez, 14x21cm, 2015. god.
Izdavači: Banatski kulturni centar, Srbija, i Zavod za umetnost in kulturo Peter Rezman, Slovenija
Ilustracije: Zlatko Kraljić
Ironijski
prevrćući ne-zbilju u zbilju (ili obrnuto?!), Pjesnik je nakanjuje dovesti do
njezina konačnoga paradoksa u okruženju tradicionalnih premisa klasične temistoklovske
socijalne arhitekture i homo- (teo-) centričnoga »helio«
sustava. Na jezičnomu planu Kraljić je ne samo verzirani hodač klasičnim
spiralama pjesničke riječi, opremljen čvrstim planinarskim čevljima in
cepinom, već i vješti inovator poetskih vještina, podupirući ih ne-klasičnim
pjesničkim strukturama iz drugih književnih rodova.
Na
idejnomu planu Kraljić svojim radoznalim i zabrinutim duhom razgrće blještavi
celofan, tražeći ali ne nalazeći zadovoljavajuću novu, filozofski dovoljno konzistentnu
paradigmu, priključujući se tako društvu pjesnika ugrožene egzistencije – riječju:
neogzistencijalistima. Ipak, ono po čemu je specifičan i nov – to je prije
svega njegova zaigranost metaforom i ironijom, a kojom ponajprije ne štedi sam
sebe.
Prožet
dubokim humanizmom i oboružan ironijom upojedinjeni Kraljićev Subjekt kreće »u napad« svojim čopičem in perom a nakon što su mu »korenine izruvali« i »črni
pogled v očeh montirali«, tražeći
sebe u samome središtu događanja:
Sem
rano vstal / lase preštel /.../ zazehal, potiho revolucionarne pesni zapel
/.../ kot prvi na prizoriščo bil / granitne kocke pripravil, jajca (tista
debela za zajtrk) / glasnice z medom namazal, /osnove revolucije ponovil, / se
zresnil...
Ivan Kutnjak
Z ironičnim spreobračanjem ne-realnosti v
realnost (ali obratno?!) namerava le-to Pesnik pripeljati do njenega končnega
paradoksa v okolico tradicionalnih premis klasične temistoklovske socialne
arhitekture in homo- (teo-)centričnega »helio« sistema. V jezikovnem planu je
Kraljić ne samo verzirani pohodnik po klasičnih spiralah pesniške besede,
opremljen s čvrstimi planinskimi čevlji in cepinom, temveč tudi spreten inovator
poetskih veščin, ki jih podpira z ne-klasičnimi pesniškimi strukturami iz
drugih književnih zvrsti.
Idejno Kraljić s svojim radovednim in
zaskrbljenim duhom razkriva bleščeči celofan, išče in najde dovolj novega,
filozofsko dovolj konsistentno paradigmo in se tako pridružuje družbi pesnikov
ogrožene eksistence – dejansko: neoeksistencialistom. Vendar tisto, po čemer je
specifičen in nov, je predvsem njegova igriva metafora in ironija, s katero
prvenstveno ne varčuje niti pri samemu sebi.
Prežet z globokim humanizmom in oborožen z
ironijo, gre Kraljićev subjekt »v napad« s svojim čopičem in peresom in potem,
ko so mu »korenine izruvali« in »črni pogled v oči montirali«, išče sebe v
samem središču dogajanja:
Zgodaj sem vstal /
lase preštel /…/ zazehal, potiho revolucionarne pesmi zapel-/…/ kot prvi na
prizorišču bil / granitne kocke pripravil, jajca (tista debela za zajtrk)
glasnice z medom namazal, / osnove revolucije ponovil, / se zresnil…
Ivan Kutnjak