JNA 35, 23273 Novo Miloševo, Srbija, 00381(0)69/783-155, 00381(0)63/644-369, banatskikulturnicentar@gmail.com

Radovan Vlahović: „Noćni razgovori sa sestrom”

 

Edicija: ROMAN
140 str, broš. povez, 12 x 19 cm, 2021. god.
ISBN 978-86-6029-545-5

Cena: 600 din

Poručivanje putem WEB KNJIŽARE:

Radovan Vlahović
Noćni razgovori sa sestrom

Urednik
Simon Grabovac

Predgovor
Mladen Đuričić

Recenzenti
Božica Jelušić
Vladimir Petrović
Jelena Đorđević
Nina V. Stokić

***

Nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine

***

Prvi deo triptiha Vlahović je žanrovski de­finisao u podnaslovu, rekavši da je to „kratki viteški roman o lјubavi“. Takvom odrednicom on svesno izneverava naša očekivanja, budu­ći da nam se predstavlja sa kratkim proznim fragmentima čija forma više liči na zapise snova, nego na roman u klasičnom smislu te reči. To nam se čini i zbog toga što Radovan Vlahović ovaj put nema nameru da piše kla­si­čan roman, već se na originalan način poigra­va sa formom i stilom književnog teksta ne bi li nam ponudio prozu sasvim drugačiju od one na koju smo navikli. S tim u vezi, Vlahovi­ćev triptih se može posmatrati kao „avan­gard­ni prozni mozaik“, ali avangardni tek toliko da nas uputi na umetnost koja želi da bude ispred svoje epohe i koja je – u izvesnom smislu – eksperimentalna i heterodoksna.

Iz Predgovora, Mladen Đuričić


Rukopis o kome je riječ nazvan je Noćni raz­govori sa sestrom i premda će ga autor podna­sloviti kao „Mali viteški roman“, riječ je o moza­ičkim isječcima poetskog, lirskog karaktera, u čijem središtu stoji fenomen Ženstva. Pišemo velikim slovom, budući da je doista simbolika uzdignuta iznad pojedinačnog, konkretnog i efemernog, te zadire u arhetipsko područje i mi­stični sloj. Ženstvo se arhetipski očitova­lo pri­marno kao simbol Velike majke, a koje su pak bile božice plodnosti: Geja, Rea, Hera, De­me­tra, Isis, Ištar, Astarta i Kali. Majka je sveop­ća ži­vo­tna snaga i izvor života, zaštitnica, njego­va­teljica, braniteljica svoga roda. Uz bok njoj stoji Sestra, u lepezi sudioničkog, blizanačkog dvojstva, dok u duhovnoj sferi ona predstavlja animu, polaritet bića koji s animusom/duhom čini savršenu cjelinu. (...) Vi­te­ški naklon sestrinskoj strani naš pjesnik izvodi pomno, služeći se brojnim referenca­ma iz književne (poetske) baštine, te provodeći  do­sljedno princip dvojstva kao nebesku stva­ra­lačku volju: „Rod smo vekovima i pre mog ro­đenja. Bliski, srasli jedno za drugo, obeleženi promislom božijim kao ptice što letom vesele napaćene ljude.“

U tim isječcima pratimo cijelu lepezu lica i emanacija koja ženski duh zauzima. Ona mo­že biti djevojčica koja preskače lastiš otkriva­jući svjetove, pri čemu je pjesnik ohrabruje porukom: „Postoji bezbroj vasiona. Svaki čo­vek je vasiona. Ako plačeš u ovoj, u drugoj si na­s­mejana. Jesen je lepa, kažeš, uvek je negde lepa“. Također, može biti ljubavnica u raskoši svo­je otkrivene tjelesnosti: „Neka to bude tvoja prva jutarnja šetnja kroz oblake nabrekle i jedre. (...) Da zavijoriš kosom i haljinom kao zastavom, da zaljuljuškaš bokovima, zemlja da se zatre­­se“. Svakako može biti muza i inspiracija pje­sni­ci­ma tamnoga uma i bolne duše, poput Trakla, koji je taj lik ozakonio u svojim somnambu­lnim priviđenjima u sjeni skore smrti, te mu je­dnom vremenskom protegom i solidarnom ge­stom naš pjesnik vraća dug, već u naslovnoj pjesmi, sje­tno govoreći: „Oplakuješ sudbinu Georga Tra­kla. Osipaš se od ljubavi prema ljudima. (...) Ve­sele pesme nisu tropari za genije i samou­bice. Oni su razbibriga  za braću i sestre.“

Što reći u zaključku? Odličan rukopis, ose­bujna poetika. (...)

Iz recenzije, Božica Jelušić


Taj put otkrivanja novog pogleda na svet, željnog istinske lepote, nekada sitnice koja će pro­meniti sve, u biti je ove knjige. Govoreći o sve­tu koji nas okružuje, Radovan Vlahović u stvari tka priču o nama samima, našim dubinama kojih nekada nismo ni svesni. Baš kao što to čine i Andrić i Crnjanski pre tačno jednog veka. I baš kao što to čini Radovan Vlahović u našem vreme­­nu. Suočen sa prljavštinom sveta, ali i svetom u kom se „pravila igre“ drastično menjaju („U vreme­­ni­ma krvi i blata, suza i znoja, sabirao je magi­čni san o oslobođenju i uzletu duše. U herbariju­mu plišanih korica novog vremena čuvao je i bdeo noću nad njim.“), Radovan Vlahović se okreće samome sebi, još uvek neistraženim dubinama u kojima se gotovo po pravilu jedino može naći smisao, iznoseći ih na svetlost dana i u isto vreme darujući nam izuzetan lirski roman.

Iz recenzije, Vladimir Petrović


Ovim poduhvatom u kojem dolazi do me­šanja svih književnih poetika i žanrova, pi­sac koji je prvenstveno okrenut svom zaviča­ju pokazao je da u stvaranju dela misaone koncentracije podjednako maestralan kao i u svojoj poeziji i prozi, a nas je istovremeno, u neku ruku, i naterao da se preispitamo koliko često ličimo na Georga Trakla. 

Postavivši nam ovo pitanje i probudivši u nama ono najlepše i najstarije osećanje, Ra­do­van Vlahović nam pruža ovo delo kojem se možemo iznova vraćati sve dok ne odgone­tnemo pitanja koja nam se sama nameću, a bez čijih odgovora ne možemo dalje.  

Iz recenzije, Jelena Đorđević


 „Život je misao. Čežnja koja se godinama dopričava“ – poriv za dopričavanjem ne napušta ovog autora, te tako ovaj roman skicira, sasvim izvesno, nove priče. Stoga ne čudi što Vlaho­vić vešto završava svoje delo prizorom Dafi­ne. Naime, drvo dafine uspostavljeno kao axis mundi, amblematska je estetizacija motivske strukture romana. Noćni razgovori sa sestrom uronjeni su u domen mitske prošlosti, narodne kulture, književne tradicije, potom kritički sagledavaju stvarnost današnjice (zemaljskog uopšte), pri tome zazivajući sfere duhovnog. Najzad, bogata krošnja kakva dafinu krasi, su­geriše nam da se ovaj roman grana, te da na čitaocima ostaje da ubiraju najbolje romane­skne plodove banatskog pisca Radovana Vlahovića.

Iz recenzije, Nina V. Stokić