JNA 35, 23273 Novo Miloševo, Srbija, 00381(0)69/783-155, 00381(0)63/644-369, banatskikulturnicentar@gmail.com

Radovan Vlahović: „Prid dućanom ode vek“

 

Edicija PROZA
172 str, broš. povez, 19 cm, 2025. god.
ISBN 978-86-6029-699-5

Cena: 1200 din

Poručivanje putem WEB KNJIŽARE ili telefona:
www.bkcknjige.rs
069/783-155


Kao Stankovićevi junaci iz Božjih ljudi, na margini sveta, Vlahovićevi junaci pred dućanom otkrivaju bedu savremenog čovečanstva. „Rominja prolećna kišica, po drumu jurcaju automobili, čuju se crkvena zvona, vrapci se igraju na obližnjem dudu, a Joška sa uživanjem ispija pivo, povlači duge dimove iz već dopušene cigarete, kraj čizama mu flaša sa mlekom, iz daljine se čuje narodna pesma sa nekog radija...” („Joška”). Dok pored njega jurcaju automobili, Vlahovićev junak zaustavlja trenutak ispijanjem piva i povlačenjem dugih dimova iz već dopušene cigarete. Kao da želi iz „dopušene cigarete” da izvuče do kraja sve one mikronutritijente koje neće dobiti ni u jednom drugom segmentu života ‒ života koji će se nastaviti čim zakorači izvan radijusa dućana.

Vlahovićevi junaci su oni koji su ostali bez posla i drže se za flašu i cigaretu, kao za jedino što još obećava mir, kakav-takav, ali i lažljivo nagoveštava bolju budućnost: „Otkako sam ost’o bez posla, sve sam živo isprodav’o samo da se prehranimo i iz bede izvučemo. Krmaču sam čuvao, računam kad se oprasi ostaviće prasice. Muške ću prodavati, a ženskima ću pustiti nerasta, pa za koju godinu, eto, čopor” („Da da Bog da krmača ozdravi”). Podseća nas ovaj Vlahovićev junak na junaka Crnjanskog iz romana Seobe. (...) Junak Crnjanskog, sluga Arkadije, graničar, predak je ovog Vlahovićevog junaka koji stoji pred dućanom. Zna li on za Arkadija? Je li čitao o njemu, kako se od umora, ratovanja za druge i alkohola, preturio preko krmače? Da li bi išta bilo drugačije da je čitao? Kao da će pozicija pripovedača nagovestiti čitaocima da bi, ipak, nešto bilo drugačije.

Vlahovićeve kratke crtice mali su ro­ma­ni. Ili jedan veliki roman o neuspe­hu da čovek postane većinski vlasnik svog ži­vota. Roman o malim čovekovim snaga­ma i velikom životu koji melje. Zato su to lju­di koji samo veruju u ono što vide, kaže Vla­hovićev pripovedač.

Nenad Stanojević

Kroz celo svoje stvaralaštvo, Vlahović se vraćao formi pripovetke kao sigurnom utočištu koje je moglo da izrazi ono što sažeta emotivnost poezije ili razgoropađenost romana ne bi mogla. Te otuda ne čudi što knjiga „Pred dućanom ode vek“ nudi upravo tu sigurnost u pripovedanju koje samo vrsni pripovedač poznaje.

Po pitanju idejnosti ove knjige, prve dve priče su najbolje poetske tačke. „Šta reći, prid dućanom ode vek“ u sebi nosi lajtmotive ove zbirke priča. To su introspektivnost, neusiljenost pripovedanja, sve to uz neizostavno flašu piva i kutiju cigarete dok se traga za odgovorima na pitanja o životu; naposletku, dolazi se do jednog pomirljivog odgovora da za sve postoji rešenje i to rešenje će se već nekad pojaviti. Druga priča, „Strv“ (strv bi se mogao prevesti kao nered u kući ili dvorištu) takođe poetički nam otkriva pozadinu ovih priča. „I o'ma bi zasuko rukave i poč'o da praviš reda, al' nemaš kade i to te čini još bešnjim, jer ne znaš na koju stranu da se uputiš.“ Vlahovićevi junaci vide strv u svetu oko sebe (neki i u sebi) i pokušavaju da unesu reda u taj rusvaj, u taj vrt ili, prigodnije, u svoju avliju. Naravno, to nije lako i otud ironični završetak priče: „U'vatiš se za džep, vadiš cigaru, pališ, pa prid dućan na pivo i da dobro razmisliš na koju ćeš danas stranu.“ No, iako na kraju priče prepoznajemo ironiju, žaoka joj nije jetka; Vlahović se solidariše sa svojim junacima, voli ih i prenosi njihovu priču da bi ona ostala, da bi se prenela dalje i da bi bila sačuvana. I tako, dani prolaze, poslovi se obavljaju ili ne obavljaju, ali priča pred dućanom se nastavlja, kao da joj se ne nazire kraja u širokoj banatskoj ravnici.

Knjiga „Pred dućanom ode vek“ je knjiga koja će svoje čitaoce navesti na smeh, navesti na suze, naterati da se uhvate za glavu ili da samo klimnu u znaku negodovanja ili pot­­­vr­đivanja. Kako bilo, ona će se čitati sa zanimanjem jer je pristupačna, otvore­na i životna. Po mom skromnom mišlje­nju, ona spada u sam vrh stvaralaštva Ra­dovana Vlahovića.

Viktor Škorić